Telepatija i telekineza

Posted on by

Telepatija

Telepatija je komuniciranje mislima, umjesto riječima ili gestama. Dolazi od grčke riječi tele (udaljen, dalek) i pathe (osjećaj). Budući da je glavni subjekt u telepatiji misao, koja je neopipljiva i nevidljiva, ovaj se fenomen od prvih dana smatrao parapsihološke prirode odnosno kao oblik izvanosjetilne percepcije (PSI fenomen). Sve do službenog naziva, telepatija se do 1882. godine nazivala jednostavno – čitanjem misli.

Prvi pokusi ovog fenomena sastojali su se od toga da se testirala poruka koju je „pošiljatelj“ odaslao „primatelju“, a kod analize rezultata (broj pokušaja i točnih odgovora) koristila se statistika. Zatim je uslijedio niz eksperimenata korištenjem igraćih karata. Pri korištenju telepatije pokazano je da postoji promjena u radu moždanih valova „primatelja“. Budući da je mozak elektrokemijski organ, u trenutku primanja telepatskih poruka, dolazi do promjena i struja u mozgu. Pritom se koristila Morseova abeceda koja koristi crte i točke, te je uočeno da se i telepatski preko impusla u obliku crte ili točke mogu prenositi slove iste.

Budući da su misli očima nevidljive i neopipljive, nekima ostaje telepatija samo kao stvar vjerovanja jer se na nju zapravo ne može s povjerenjem osloniti. No, telepatija se zaista događa i stvarna je. Veći je problem njezine praktične primjene, koji zapravo ne postoji. Telepatija se događa najčešće spontano, u značajnim ili kriznima situacijama, kao indikator opasnosti na velikim udaljenostima, u obliku fragmenata misli da je nešto pošlo po zlu, vizijama, halucinacijama, mentalnim slikama ili riječima koje se odjednom pojave u umu. Telepatiji zapravo smeta vrtlog naših misli koji ne možemo ukloniti, stoga je vrlo česta pojava ovog fenomena u trenucima kad nam je mozak najopušteniji – u snu. Tada mozak neovisno o našoj volji stvara različite slike koje zovemo snovima. Vrlo su česte pojave da su ljudi u snovima vidjeli buduće događaje katastrofa i sličnih neugodnih situacija.

Znanstveno proučavanje telepatije osim znanosti statistike koristi i znanost fiziku, odnosno mjerenje frekvencije moždanih valova. Eksperimenti su se provodili u elektronski izoliranim prostorijama mjerenjem valova tijekom sna, u tzv. REM  fazi (Rapid Eye Movement). Ono što je zanimljivo jest da je mjerenjima utvrđeno da su se moždani valovi primatelja mijenjali kako bi se prilagodili moždanim valovima pošiljatelja.

telepatija

Veliki interes i zanimljivost u pojavi telepatije javila se kod jednojajčanih blizanaca, osobito kod onih koji nisu odrastali zajedno. U njihovim životima primijećene su mnoge sličnosti – od zanimanja, hrane ili pića koje vole, pa čak i imena supružnika i kućnih ljubimaca. Istraživač G.L. Playfair u svojoj je knjizi „Telepatija blizanaca“ objasnio ovaj fenomen pomoću kvantne fizike – atomi mogu pod odgovarajućom stimulacijom istovremeno emitirati par fotona u različitim smjerovima. Ti fotoni su neraskidivo povezani, poput dvije strane iste medalje, odnosno kao dva segmenta iste svijesti – što god djeluje na jedan foton i izaziva neki podražaj, taj isti podražaj brže od brzine svjetlosti osjeti i drugi foton, gdje god da se on nalazio. To se naziva princip nelokaliziranosti, o kojem su kasnije govorili i drugi znanstvenici. Primijenivši taj princip na blizance, ne iznenađuju pojave poput one gdje jedan blizanac doživi šok od određene buke, a drugi miljama daleko osjeti isto. Ili kada jedan blizanac pri padu slomi nogu, a isto se dogodi i drugom, koji nije doživio nikakav pad.

Iako postoje mnogi eksperimenti koji se oslanjaju na statistiku i mjerenje moždanih valova, još uvijek ostaje činjenica da se telepatija nikada nije u potpunosti dokazala u području klasičnih znanosti. Trebaju li nam novi dokazi? Ili eksperimenti i istraživanja? Ipak, i po standardima konvencionalne znanosti, dokazi koji govore u korist telepatije su iznenađujuće jaki, puno jači nego što bi neki znanstvenici htjeli da se zna!

Telekineza

Telekineza ili psihokineza je sposobnost pomicanja predmeta snagom uma odnosno mentalnom snagom. Pojam psihokineza dolazi od grčke riječi psyche (duh, život, duša) i kinein (pomicati). Grčki tele znači udaljen, dalek.

Istraživanje psihokineze započelo je 30.-tih godina 20. stoljeća. Nakon 1945. psihokineza je podijeljena na makropsihokinezu i mikropsihokinezu. Makropsihokineza obuhvaća sve one slučajeve gdje se golim okom mogu uočiti učinci, npr. pri savijanju metalnih predmeta. Kod mikropsihokineze učinci su nevidljivi, stoga se oni mjere raznim instrumentima ili su rezultat statističke analize.

Pomicanje predmeta telekinezom može biti lebđenje ili savijanje, a dok osvijestimo činjenicu da zapravo nema fizičkog dodira s tim predmetima pitamo se, što onda uzrokuje ta pomicanja?

Najnovije spoznaje o svemiru i svijetu govore da živimo u svijetu vibracija, gdje se sve giba, vibrira, oscilira… Mnogo toga se odvija, što mi niti primjećujemo, a niti možemo razumjeti trenutnim stanjem naše svijesti. Smatrati da to što ne primjećujemo ne postoji, znači ograničiti vlastiti rast i mogućnost dubljeg razumijevanja svijeta.

telekinesis

Da je cijeli svijet na svojoj makrorazini u pokretu, svjedoči činjenica da se Zemlja okreće oko Sunca, a Sunce se kreće kroz svemir. Mnogo energija se odvija i giba kroz naše prostore, tako da izgleda kao da cijeli svijet miruje. I naše misli su energija. Zamislite koliko misli generira svakodnevno naš mozak. Svaka naša misao kao i organ i stanica, ima svoju vibraciju i snagu. No postići nešto poput telekineze ili kako je još neki nazivaju psihokineze, nije tako jednostavno. Budući da je glavno sredstvo djelovanja naš um, izuzetno je važno u kojem je stanju naš mozak i kojom frekvencijom vibrira. Primjerice, mozak u beta stanju (stanje napetosti i stresa) nije u mogućnosti postići tako nešto, a i u ostalim stanjima ovakve vještine zahtijevaju dugotrajnu i ustrajnu vježbu.

Promatramo li kvantnu fiziku kao kontekst telekineze, možemo zaključiti da ljudska svijest predstavlja pravu stvarnost odnosno da činjenično stanje ovisi o promatraču ili mjeritelju. Niels Bohr je tako dokazao načelo neodređenosti u kojem pokazuje dualno svojstvo elektrona na način da ako ga promatramo kao val bit će val, a ako ga promatramo i mjerimo kao česticu – ponašat će se kao čestica. U trenutku ispitivanja u eksperimentu, neki odgovor dobijemo, ali neka konstatacije se „uruši“ u odgovor na postavljeno pitanje. Dakle, kada naš mozak nešto promatra, i zna da promatra upravo to – onda će to i vidjeti.

 

Holografski svemir i naša stvarnost

Holografski svemir u svojoj je koncepciji logičan odgovor na činjenicu da um može djelovati na materiju. Kakva je to zapravo ideja holografskog svemira?

Hologram je trodimenzionalna slika izrađena pomoću lasera. Radi se o međusobnom odbijanju i refleksijama više laserskih zraka, koji na kraju osvijetljeni daju trodimenzionalnu sliku predmeta. Dakle možemo govoriti o svojevrsnoj tehnološkoj magiji koja  ispred nas smješta predmet, a koji u stvarnosti zapravo i nije tamo! Pojavom holograma kao neke slike odnosno iluzije nečega što nije stvarno ni materijalno u svojoj pojavnosti odmičemo se od tradicionalnog kulturološki uvjetovanog pogleda na svijet – materijalizma. Iako je pojavom kvantne mehanike, započeto Einsteinovom specijalnom teorijom relativnosti narušio taj pogled, iako su se nastavila otkrića iz područja iz svijeta subatomskih čestica, iako je ustanovljeno da taj mikrosvijet ne podliježe zakonima makrosvijeta i njegovu poimanju prostora i vremena –  suvremena znanost još uvijek se nije spremna odreći materijalizma.

Još je jedno zanimljivo i fascinantno svojstvo holograma: svaki djelić ili komadić holograma koji dobijemo presijecanjem ili odvajanjem od cjeline, i dalje sadrži cjelovitu sliku cijelog holograma. Ova je koncepcija potpuno nova i drukčija od dosadašnje prakse u znanosti, gdje raščlambom na pojedine dijelove dolazimo do razumijevanja cjeline. Svaki dio holograma sadrži sve informacije koje sadrži cjelina.

Ideja o holografskom svemiru pretpostavlja, dakle, da je svemir jedan divovski hologram. U skladu s tim postoje i dokazi upravo o svojstvu dijelova kao prikaza cjeline – pahuljice, drveće, zvijezde, elektroni… Drugo svojstvo holograma jest njegova slika odnosno iluzija prikaza nečega što zapravo nije stvarno.

Prve ideje o holografskom svemiru iznesene su 70-tih godina 20. stoljeća. Jedan od najuglednijih svjetskih fizičara David Bohm objavio je knjigu o opipljivoj stvarnosti svakodnevnog života koja je u stvari vrsta projekcije odnosno holografske slike. Ispod te slike nalazi se dublja razina postojanja, prvobitni nivo stvarnosti koji stvara te projekcije i slike. Svojstvo djelić-cjelina objašnjava zašto stvarnost na kvantnom nivou postaje nelokalizirana – budući da svaki djelić holografa sadrži informaciju o cjelini, informacija je distribuirana nelokalizirano.

hologram

Holografsko svojstvo javlja se i kod tzv. spregnutih čestica. Eksperimenti su pokazali da dva elektrona mogu komunicirati međusobno na velikim udaljenostima trenutačno. Na podražaj kojem se izloži jedna čestica, trenutačno reagira i druga. Ova teorija ne slaže se čak ni s Einsteinovom teorijom relativnosti budući da čestice komuniciraju brzinom većom od brzine svjetlosti (po njegovoj teoriji ništa te može dosegnuti brzinu svjetlosti). Dakle ovakav način komunikacije uzrokuje lomljenje vremenske barijere, što je prva pojava ove ideje u povijesti.

Bohm smatra da je zaključak pojave spregnutih čestica taj da ne postoji objektivna stvarnost, te da je svemir, usprkos vidljivoj čvrstoći, zapravo priviđenje, divovski i detaljni hologram. Komunikacija na velike udaljenosti i to trenutačno ne odvija se zbog neke magije ili misterioznim signalima, već zbog činjenice da je odvojenost čestica zapravo iluzija.

Neovisno o Bohmu, još je jedan znanstvenik istraživao ideju holografskog svemira, a to je neurofiziolog Karl Pribram, proučavajući kako i gdje mozak čuva sjećanje. Prijašnja istraživanja pokazala su da sjećanje u mozgu nije koncentrirano samo na jednom njegovom dijelu. Pri odstranjivanju pojedinog dijela mozga pokazano je da su sjećanja ipak ostala, što govori u prilog svojstvu cjelina u svakom djeliću. Zaključak koji je izveo jest da sjećanje nije prisutno u neuronima ili grupama neurona, već u uzorcima živčanih impulsa koji prožimaju cijeli mozak. Dakle promatrao je sam mozak kao hologram.

Ovom teorijom objašnjeno je kako mozak može spremniti tako puno memorije na tako malo prostora. Procijenjeno je da mozak ima kapacitet od 10 milijardi bita informacija tijekom prosječnog života čovjeka! Pomoću hologramskih lasera koji pod kutem udaraju na fotografski film moguće je dobiti velik broj različitih slika na istu površinu.

holographic